Saturday, April 24, 2010

Svetu je nemoguće ugoditi


U grupi kojom čovek rukovodi, bilo da je u pitanju 10, 20 ili 50 ličnosti (dece ili odraslih), uvek ima onih koji su zadovoljni i onih manje zadovoljnih. "Svetu je nemoguće ugoditi", kaže pouka basne o čoveku i magarcu koji je pokušao da sledi savete drugih.

Šta znači "biti svoj" i imati sopstveni put, kada svi mi zavisimo jedni od drugih? Slušati svakoga ponaosob, razmisliti, odlučiti, pa delovati onako kako se misli da je najbolje. Moje najbolje nije najbolje za nekog drugog. Sa takvim saznanjem, treba se rukovoditi fer-plej odnosima: ja sam OK, ti si OK. Iako se ne slažemo u pojedinim stavovima, mi smo OK jedno prema drugom.


Thursday, April 8, 2010

Odgovornost nastavnika

Nastavnički poziv podrazumeva veliku odgovornost.

Odgovornost koju imamo prema đacima se ne odnosi samo na usvajanje opšteprihvaćenog "znanja". Znanja se menjaju. Nauka nije statična. Ono što je juče dokazano, već danas je pobijeno. Odgovornost koja je data nama, nastavn
icima, je da naučimo decu da razmišljaju, zaključuju i iskazuju svoje misli na različite načine. Da ih potaknemo da budu ono što jesu i da se ne plaše da prevaziđu sebe. I da u traženju sebe budu svesni da su deo celine - grupe, porodice, škole, društva.

Odgovornost nastavnika je da nauči kako razmišlja dete i da ga usmeri na rešavanje problema. Da mu ukaže kako da pita, traži, izrazi se, na svoj način. To nije uvek verbalno izražavanje. Odgovornost nastavnika je i da nauči dete da sluša. Ne da bude "poslušno", disciplinovano, već da sluša, osluškuje svet oko sebe. Da osluškuje zvukove, govor, druge ljude, sopstvene pokrete.

Odgovornost nastavnika muzike prema detetu nije manja ili veća od nastavnika matematike, biologije, hemije... Svaka nauka nas podučava kako da shvatimo svet u kome živimo, da bismo bolje, kvalitetnije, lepše, dostojnije živeli. Nauka, ukoliko je neko ne oživotvori, je mrtvo slovo na papiru. Nastavnici i učenici daju život nauci, koja se dešava između njih, kao proces međusobnog učenja.

Učiti muziku, kao nauku, umetnost i veštinu, znači učiti o životu. Učiti stvarati. Kreirati. Od nepostojećeg napraviti postojeće.

Kada ste poslednji put stvarali muziku?

Thursday, April 1, 2010

Šiz friz


Imali smo "Šiz friz" u "Melodium"-u. Deca su došla sa šašavim frizurama i unela radost i uzbuđenje. Jedna devojčica je rekla: "Sada je ceo Melodium šaren." Nama je svaki dan šaren, ali se tog dana osetilo da se "nešto" dešava.

Bili smo drugačiji, šašavi, kao kad je maskenbal ili Nova godina. Hteli smo da pokažemo deci da je lepo i kada si drugačiji. Da je svako od nas drugačiji od drugog i da to treba prigrliti. A oni to znaju bolje od nas.

Scena

Deca vole da prikažu šta su naučila, da budu podržana od strane drugova, rodbine i, naročito, roditelja. Kod nekih se javlja nelagodnost kada su u centru pažnje. Zato u "Melodium"-u učimo šta znači scena i biti izvođač na sceni, kako se ponašati pred publikom i komunicirati sa grupom ljudi. Biti iskren i biti ono što jesi, a u isto vreme biti svestan odgovornosti koja ti je time data. Ne samo zabaviti publiku, već joj preneti muzičku poruku. Pružiti maksimum od sebe, bez obzira da li je u publici jedna osoba, ili hiljade ljudi.

U Novom Sadu ima ponekih dešavanja za decu, manifestacija, koncerata, i revijalnih, i takmičarskog karaktera. "Melodium show hor", iako postoji nepune dve godine, ima iza sebe brojne nastupe. Međutim, osim toga što treba uvežbati pesmu, (što je posao nastavnika ili dirigenta i dece), priprema podrazumeva i: komponovati pesmu, angažovati aranžera da napravi muzičku podlogu (u muzičkom žargonu "matrice"), eventualno koreografa za ples i pokret, snimiti u studiu, ako nije u pitanju "živo" izvođenje, te dizajnirati i sašiti odeću i sve oblikovati tako da je spremno za "scenu". Kad je sve gotovo, sledi kontaktiranje sa organizatorima koncerata, manifestacija, ljudima iz TV-a... Ono što se dešava "iza scene" znaju samo izvođači.

Nekad se na nastup čeka i po pet sati. Nekad se čeka u podne, po najjačem suncu, a nekad do 22h. Nekad se koristi bina postavljena za rok-izvođače, visoka i po 3 metra, a stepenice su neograđene, neobezbeđene i šuplje, te postoji fizička opasnost za decu. Nekad ni nema bine, pa samo publika iz prvog reda ima pregled dešavanja. Nekad nema ispravnog CD-a za puštanje muzičke podloge. Često u blizini nema toaleta. A deca i gladna i žedna i ide im se u WC. Nekad se od dece očekuje da mirno čekaju i ćute u susednoj sobi, dok na njih ne dođe red. Čekanje, čekanje, čekanje...za tih 5 minuta na sceni, kada će deca zablistati i kada će pokazati odraslima na koga se treba osloniti i ko će biti budući lideri, govornici, advokati, direktori, umetnici, naučnici. Za tih 5 minuta kada će, konačno, biti u centru pažnje. Kada će ih, aplauzom, publika obodriti u tome što rade. Kad će im aplauz reći: da, vi ste dobri, vi vredite, mi verujemo u vas!

Treba stalno postavljati pitanje kome i kako dajemo šansu da nas razveseli, razbudi, unese radost. Deca su generatori sreće, ali im se ne pruža uvek onoliko koliko se od njih očekuje.

Kad god organizatori posvete pažnju učesnicima, koja se sastoji od dugotrajnijih dogovora, ponekad i po 4-5 sastanaka, kada se zna minutaža nastupa, ko će, kako, kada i šta izvoditi, nema neprijatnih iznenađenja. Kada se planira, onda svako zna šta treba da radi. Tada nije teško čekati.

Pre nekih nedelju dana sam vodila "Melodium show hor" na nastup na "Zlatnom zvoncu popularnosti". Pripreme su trajale nekoliko nedelja, u koje su bili uključeni svi izvođači, te i dirigenti horova. Znalo se ko šta i kako treba da radi. Program je bio odlično primljen od strane publike i svi su bili zadovoljni.

Volela bih da je češće tako.