Tuesday, November 23, 2010

I mi želimo da čujemo kišu - prvi deo

Potaknuta pozivom da "lajkujem" Fejsbuk stranicu "I mi želimo da čujemo kišu", razmišljala sam o tome kako u "Melodium"-u nikada nismo imali dete koje je imalo teža slušna oštećenja. Da li, obzirom da "Melodium" nema takva iskustva, mogu da pružim ličnu perspektivu?

Bilo je kod nas dece sa raznim, posebnim potrebama, kao što i sada radimo sa njima. U nekim slučajevima, efekti našeg rada, ili muzičko-pedagoškog uticaja su bili izvanredni. Punim srcem smo pratili kako dete raste, muzički i društveno se razvija jednako kao i druga, psihofizički zdrava deca. U takvim primerima ključnu ulogu su odigrali roditelji koji su bili na našim časovima - prvo kao pomagači, a zatim samo kao posmatrači, ne uključujući se u tok aktivnosti (upravo ove godine je u jednoj grupi mališan sa izvesnim oblikom autizma, za kojeg prosečan posmatrač ne bi primetio da se razlikuje od druge dece, naprotiv: on ima izvanredan sluh i među najboljim je pevačima, potpuno posvećen muzičkom doživljaju i izražavanju).

Primetili smo da se neuspeh (odnosno ne-napredak, status quo) dešavao kod dece čiji roditelji nisu prihvatali da je neophodna stručna pomoć, kao osnova, a tek onda muzička edukacija u terapijske svrhe, odnosno, u najčešćem slučaju kod nas, radi socijalizacije, inkluzije deteta. Muzički pedagozi koji rade u "Melodium"- u nisu muzikoterapeuti i ne mogu pomoći u slučaju težih obolenja. Ipak, inkluzija dece sa posebnim potrebama, koja se sad i zakonski uvodi u osnovne škole, kod nas je oduvek postojala. U toj oblasti smo se samousavršavali i kontinuirano učimo - kako teorijski, tako i iz praktičnog iskustva.

Moje, lično iskustvo sa raznovrsnom decom je... raznovrsno. U internacionalnoj školi (E.L.C., Bangkok, Tajland) sam radila sa decom oštećenog sluha koja su imala slušne aparate, te sam ih posmatrala jednako/drugačije kao i bilo koje dete. Deca sa autizmom, kao i ona sporijeg mentalnog razvoja su imala pratioca/asistenta, uz kojeg su izvršavala zadatke. Logoped je dolazio u školu u kontinuiranim vremenskim intervalima i beležio razvoj govora sve dece, te su se nastavnici konsultovali u pristupu prema deci koja napreduju brže ili sporije, tako da se iskoristi maksimum. I među "običnom" decom u školi je bilo mnogo specifičnih potreba, koje se medicinski ne klasifikuju kao "posebne" - to su bila deca koja, iz raznih razloga, nisu primala pažnju roditelja onoliko koliko im je trebalo, ili koliko su želela (odnosno optimalno) te su neuobičajena ponašanja zahtevala konsultacije sa specijalistima. Bilo je i usvojene dece, kao i dece iz "foster family", odnosno porodica koje služe kao utočište za decu zanemarenu od bioloških roditelja. Sva ta deca su imala individualne, posebne potrebe. Kako sam profesionalno bila klasifikovana kao "music specialist teacher", bila sam uključena u većinu projekata koji su se obavljali timski, zajedničkim snagama. A opet, svako je imao svoju, specifičnu oblast, odnosno zaduženja. Deluje idealno, zar ne? Nije, samo je optimalno, odnosno svako je davao maksimum koji je mogao: kako roditelji, nastavnici, specijalisti, pa tako i deca.

Posvećivanje pažnje deci sa posebnim potrebama ne znači samo da treba pojačati odgovornost osobe koja je tome svakako posvećena (profesionalno, ili kao roditelj), već podizati kolektivnu svest o tome da smo svi različiti. Neki kažu da nismo - da su svi ljudi jednaki...

Jednaki smo u tome da smo različiti.

Sandra.

No comments:

Post a Comment