Thursday, November 25, 2010

Prilog za Fejsbuk stranicu "I mi želimo da čujemo kišu"

Anatomija zvuka, sluha i slušnih sposobnosti

Zvuk nastaje vibriranjem opne, membrane i prenosi se vazduhom u talasima te dopire do slušnog aparata i drugih perceptora draži (npr. kože i kostiju) kod čoveka. Nivo (visina) zvuka se meri u frekvencijama, čija je osnovna jedinica herc (Hz), a koja se odnosi na broj krugova (ciklus) kojima talas vibrira u sekundi - što je viši nivo, vibracija je brža (ton čujemo kao viši) i obrnuto.
Dok bebe mogu da čuju frekvencije u rasponu od 20 Hz do 20,000 Hz, prosečna odrasla osoba može da registruje zvuke do oko 16,000 Hz. Osim od biološkog razvoja slušnog aparata, prag čujnosti pojedinog čoveka zavisi od kulture i uticaja sredine. Jedan od prvih istraživača u oblasti zvuka i njegovog uticaja na čoveka, Alfred Tomatis, beleži da zvuci visoke frekvencije (od 3000 Hz do 8000 Hz) utiču na pojedine kognitivne funkcije (mišljenje, opažanje, memorija), zvuci srednje frekvencije (750 Hz do 3000 Hz) podstiču rad srca, pluća i utiču na emocije, a niskofrekventni zvuci (125 Hz do 750 Hz) utiču na fizičko kretanje. Intenzitet zvuka meri se u decibelima, a fizički bol čovek počinje da oseća na 125 decibela. Druge karakteristike, kao što je boja zvuka, nemaju naučno utvrđenu skalu, već se za njihovo raspoznavanje upotrebljavaju subjektivni izrazi (u teoriji evropske muzike zvuk se razlikuje od muzičog tona, koji je određen visinom, jačinom, trajanjem i bojom).
Tomatis je prvi, sa naučnog stanovišta, pručavao distinkciju između psihologije slušanja i sluha. Razjasnio je preovlađujuću funkciju desnog uha u kontrolisanju govora i muzikalnosti i razvio tehnike kako bi poboljšao te funkcije. Njegova tvrdnja da „glas može da reprodukuje samo ono što uho može da čuje“ je poduprta teorijom koja je našla praktičnu primenu u razvoju govora, a usvojen je naziv teorije „Tomatisov efekat“ od strane Francuske akademije medicinskih nauka. Tomatis je došao do saznanja da fetus unutar materice čuje zvuke, te da uho fetusa postaje funkcionalno oko četvrtog i po meseca trudnoće. Obimnim istraživanjima koja je započeo 1950. godine, stvorio je novu paradigmu razvoja uha proučavajući vestibularni sistem koji ljude čini sposobnim da održavaju ravnotežu i regulišu pokrete mišića. Taj sistem integriše informacije prenete zvukom, organizuje ih i omogućava čoveku da razlikuje horizontalno od vertikalnog i da se po sopstvenoj volji kreće u željenom pravcu. Pravilno slušanje pozitivno utiče na čoveka - od boljeg upravljanja sopstvenim glasom, do lepšeg rukopisa i držanja tela, dok poremećaji u vestibularnoj funkciji rezultiraju smetnjama u govoru i slabom koordinacijom pokreta. Kako su slušni nervi putem moždine povezani sa svim mišićima tela, zvuk direktno utiče na mišićni tonus, ravnotežu i fleksibilnost, a vestibularna funkcija uha direktno utiče na očne mišiće, vid i pokrete lica, kao i na žvakanje i ukus. Unutrašnje uho je povezano sa grlom, srcem, plućima, stomakom, jetrom i drugim unutrašnjim organima te se zvučne vibracije i na taj način prenose i nalaze u interakciji sa parasimpatičkim nervima.
U poređenju sa opštim sluhom, što podrazumeva sposobnost prijema auditivne informacije putem ušiju, kože i kostiju, slušanje jeste sposobnost da filtriramo, da se selektivno usresredimo i odreagujemo na zvuk. Ukoliko je osoba nesposobna da sluša, neće biti u stanju da usavrši sofisticiranije metode učenja. U interakciji sa ljudima, većinu vremena provodimo slušajući. Prema navodima Kembel, D. (2004) istraživanja ukazuju da slušanje čini 55 procenata naše svakodnevne komunikacije, dok govor zauzima 23%, čitanje 13% i pisanje 9%. Pravilno slušanje – čitavog spektra zvukova omogućava nam da budemo daleko prisutniji u sadašnjem trenutku.
Objektivni tok vremena ljudi percepiraju putem optičkih, akustičkih i taktilnih osećaja. Od svih ljudskih organa, „uho je najsposobnije da razlikuje najmanje vremenske intervale, što ga čini najsavršenijim aparatom vremena“(Nastasijević, 1972). Psihološkom analizom zvučnih i statičkih osećaja, organ sluha i ravnoteže služi kao pouzdani instrumenti saznanja vremena i prostora, a to su aritmetička i geometrijska poimanja. Nastasijević ukazuje na recepciju umetnosti preko dva čula – oka i uva, a izdvaja muziku kao umetnost koja se prima i putem kožnog osećaja vibracija. On smatra da u ljudskoj koži postoji kvalitativna razlika u osećanju niskih i visokih frekvencija, te dovodi u vezu ritam i čulo senzibiliteta (organum tactus). „...mi ritam možemo uvom da čujemo, okom da vidimo, ali i isprekidanim dodirima naše kože na ma kome mestu, možemo sigurno da ga osećamo“. Osobe koje u isto vreme imaju oštećen i vid i sluh mogu da osete muziku dodirom, te takav način percepiranja sveta postaje jedno od vrlo važnih komunikacijskih sredstava sa okolinom.
Objašnjavajući uticaj zvuka na ljudski organizam prirodnim (biološkim) putem, tek se načinje tema o uticaju muzike kao društvenog fenomena. Iako je muzika sačinjena od zvukova i zvučnih predstava, ona je mnogo više od zvuka. Muzika, kao umetnost stvorena od strane čoveka, je ideja prenesena u tonove i tonska sazvučja koja u slušaočevoj svesti stvara određena emocionalna stanja i predstave.
Literatura: biće ispisana naknadno...
(Izvod iz seminarskog rada „ Uticaj muzike na razvoj sposobnosti“, studenta Aleksandre Grbić Hrustić (2005) Postidplomske studije „Menadžment u obrazovanju“, ACIMSI - Univerzitet u Novom Sadu. Predmet: „Menadžment samorazvoja i samoaktualizacija“. Profesor: dr Milka Oljača.)

Tuesday, November 23, 2010

I mi želimo da čujemo kišu - prvi deo

Potaknuta pozivom da "lajkujem" Fejsbuk stranicu "I mi želimo da čujemo kišu", razmišljala sam o tome kako u "Melodium"-u nikada nismo imali dete koje je imalo teža slušna oštećenja. Da li, obzirom da "Melodium" nema takva iskustva, mogu da pružim ličnu perspektivu?

Bilo je kod nas dece sa raznim, posebnim potrebama, kao što i sada radimo sa njima. U nekim slučajevima, efekti našeg rada, ili muzičko-pedagoškog uticaja su bili izvanredni. Punim srcem smo pratili kako dete raste, muzički i društveno se razvija jednako kao i druga, psihofizički zdrava deca. U takvim primerima ključnu ulogu su odigrali roditelji koji su bili na našim časovima - prvo kao pomagači, a zatim samo kao posmatrači, ne uključujući se u tok aktivnosti (upravo ove godine je u jednoj grupi mališan sa izvesnim oblikom autizma, za kojeg prosečan posmatrač ne bi primetio da se razlikuje od druge dece, naprotiv: on ima izvanredan sluh i među najboljim je pevačima, potpuno posvećen muzičkom doživljaju i izražavanju).

Primetili smo da se neuspeh (odnosno ne-napredak, status quo) dešavao kod dece čiji roditelji nisu prihvatali da je neophodna stručna pomoć, kao osnova, a tek onda muzička edukacija u terapijske svrhe, odnosno, u najčešćem slučaju kod nas, radi socijalizacije, inkluzije deteta. Muzički pedagozi koji rade u "Melodium"- u nisu muzikoterapeuti i ne mogu pomoći u slučaju težih obolenja. Ipak, inkluzija dece sa posebnim potrebama, koja se sad i zakonski uvodi u osnovne škole, kod nas je oduvek postojala. U toj oblasti smo se samousavršavali i kontinuirano učimo - kako teorijski, tako i iz praktičnog iskustva.

Moje, lično iskustvo sa raznovrsnom decom je... raznovrsno. U internacionalnoj školi (E.L.C., Bangkok, Tajland) sam radila sa decom oštećenog sluha koja su imala slušne aparate, te sam ih posmatrala jednako/drugačije kao i bilo koje dete. Deca sa autizmom, kao i ona sporijeg mentalnog razvoja su imala pratioca/asistenta, uz kojeg su izvršavala zadatke. Logoped je dolazio u školu u kontinuiranim vremenskim intervalima i beležio razvoj govora sve dece, te su se nastavnici konsultovali u pristupu prema deci koja napreduju brže ili sporije, tako da se iskoristi maksimum. I među "običnom" decom u školi je bilo mnogo specifičnih potreba, koje se medicinski ne klasifikuju kao "posebne" - to su bila deca koja, iz raznih razloga, nisu primala pažnju roditelja onoliko koliko im je trebalo, ili koliko su želela (odnosno optimalno) te su neuobičajena ponašanja zahtevala konsultacije sa specijalistima. Bilo je i usvojene dece, kao i dece iz "foster family", odnosno porodica koje služe kao utočište za decu zanemarenu od bioloških roditelja. Sva ta deca su imala individualne, posebne potrebe. Kako sam profesionalno bila klasifikovana kao "music specialist teacher", bila sam uključena u većinu projekata koji su se obavljali timski, zajedničkim snagama. A opet, svako je imao svoju, specifičnu oblast, odnosno zaduženja. Deluje idealno, zar ne? Nije, samo je optimalno, odnosno svako je davao maksimum koji je mogao: kako roditelji, nastavnici, specijalisti, pa tako i deca.

Posvećivanje pažnje deci sa posebnim potrebama ne znači samo da treba pojačati odgovornost osobe koja je tome svakako posvećena (profesionalno, ili kao roditelj), već podizati kolektivnu svest o tome da smo svi različiti. Neki kažu da nismo - da su svi ljudi jednaki...

Jednaki smo u tome da smo različiti.

Sandra.

Saturday, November 20, 2010

I mame slušaju "lame - vrdalame"

Dobili smo dosta pohvala za CD "ZavrzLAME, vrdaLAME i druge lame" koji je ovog septembra izašao iz "Melodium" produkcije. Osim toga što je svako dete pronašlo "svoju" pesmu (još se ne nazire "hit", već je svakome neka druga omiljena), izgleda da ni roditelji ne odolevaju muzičkim igrarijama. Jedna mama mi rekla da, osim toga što njene ćerke obožavaju pesme sa novog CD-a, ona ih sluša kad je sama kod kuće. Kaže da joj je CD dinamičan i zabavan, a da čak i tata peva "Rem sem sem" po ceo dan (psssst, nećemo nikom reći).

Thursday, November 18, 2010

Ovčije boginje (Varicella)

Varičela je najčešće blago oboljenje koje traje 2 do 3 nedelje. Zahteva izolaciju bolesnika, ležanje i simptomatsku terapiju. Početni simptomi su povišena temperatura, kašalj, malaksalost, bolovi u mišićima i zglobovima, a zatim osip praćen svrabom (boginje). Nakon pucanja plikova nastaju kraste, što je praćeno padom temperature.

Izvor infekcije je sekret obolele osobe. Virus varičele se prenosi putem kapljica za vreme akutne faze bolesti (1-2 dana pre izbijanja osipa) pa sve do kraja inkubacije (period otpadanja krastica). Virus je neotporan u spoljašnoj sredini i lako ga uništavaju fizički postupci i hemijska sredstva.

Od virusa varičele najčešće oboljevaju deca ranog uzrasta, do deset godina starosti, a mogu da obole i odrasli koji je nisu preležali. Deca tu bolest mnogo lakše podnose od odraslih, kod kojih mogu nastati komplikacije. Trudnicama koje je nisu preležale preporučuje se oprez. Nakon preležane bolesti ostaje trajan imunitet.

Izvor: skraćena kompilacija informacija sa web sajta: www.doktor.rs (Udruženje RODITELJ, postavljeno 3. 04. 2008) www.stetoskop.info , (postavljeno 22.01.2007)


"Melodium" ozbiljna nota:

Kako se virus varičele (kao i većina virusnih infekcija) najviše širi sa kraja jeseni, tokom zime i početkom proleća, mlađa deca koja pohađaju “Melodium” najčešće oboljevaju u tom periodu. Naša postavka je kao i kod svakog drugog, očekivanog virusa u predškolskom uzrastu dece:

Ukoliko je dete koje pohađa “Melodium” bilo u kontaktu sa obolelom osobom ne može se znati da li je i/ili kada inficirano, ali roditelj treba da prati zdravstveno stanje deteta. Ukoliko se pojave simptomi, očekuje se da, uz konsultaciju lekara, dete ostane kod kuće do kraja inkubacije. Svakako da je poželjno da nam roditelj javi ukoliko je dete obolelo, te se trudimo da omogućimo nadoknadu časova kad dete ozdravi.

Ukoliko među “Melodium” mamama ima trudnica koje nisu preležale ovčije boginje, radi njihove sigurnosti preporučujemo da ne dolaze u kontakt sa decom u periodu od kraja jeseni do početka proleća.

"Melodium" vesela nota:

Tokom bolesti, odnosno kućnog mirovanja, “Melodium” recept za ozdravljenje je:
  • Slušati “Melodium” CD sa pesmama koje će pomoći detetu da se ne oseća izolovano od drugara: tokom visoke temperature, slušati nežne i lagane pesme (“Iznad duge”, “Dugine boje”, “Mali medo”, “Kad bi sve kišne kapi”, “Šta detetu treba”).
  • Nakon pada temperature slušati (i pevati) vesele pesme u bržem ritmu.
  • Pomoći detetu da se ne češe tako što će se zabaviti rukama uz “Melodium” brojalice (“Bazu, bazu buc”, “Bila jednom jedna lama”, “Dve crne ptičice”, “Rem sem sem”).
  • Preduprediti komplikacije koje mogu nastati češanjem podsećanjem na čika Jovinu pesmu koju smo učili u “Melodium”-u: “Pre i posle jela treba ruke prati...”
  • Izmišljati nove pesme o ozdravljenju. (hmm, to nas je podsetilo da i sami moramo kreirati neku takvu pesmu).
  • Biti pozitivan. (dobro je što su boginje došle u posetu kad je dete malo, a ne kad odraste, npr. u vreme ispita. Sjajno je kad prolaze bez dodatnih komplikacija).